01.12.2008.

             

01.12.2008.

Nastavak...

Rekao mi je da krenem za njim... Ušli smo u kancelariju koja se nalazila blizu one u kojoj je brat davao izjavu. Sjeo je za računar, mahnuo rukom da sjednem preko puta njega i počeo sa "suhim pitanjima": ime, prezime, datum i mjesto rođenja, adresa prebivališta, bračno stanje, narodnost... Nakon što je utipkao sve podatke, naslonio se i rekao "pričaj".
"Šta da pričam? Niste mi pročitali moja prava". rekla sam mrtva ozbiljna.
"Ti se to sa mnom šprdaš? Kakva prava? Ti si mala gledala previše filmova."
"Ne, ne šprdam. Prije nego Vam dam izjavu, morate mi pročitati moja prava osumnjičene."
"Stvarno se igraš sa mnom! Kakva prava jadna ne bila, pričaj šta je bilo!" već je bio na rubu živaca.
"Neću davati apsolutno nikakvu izjavu, dok mi ne pročitate moja prava" odbrusila sam mu neljubazno i naslonila se, poput njega.
To prepucavanje s "pravima" trajalo je više od desetak minuta, snob je navaljivao da dajem izjavu, ja sam ostala pri svom da mi prije toga mora pročitati prava. Na kraju, užasno iznerviran, zakrenuo je monitor prema meni i drsko rekao "eto ti prava, jebala te ona".

Počela sam pogledom prelaziti neke članove i tačke... "Osumnjičeni ima pravo da se brani šutnjom"...to sam već znala.
Neki član f kaže: "osumnjičeni prema tom i tom zakonu, tačka broj... stav... ima pravo da vidi dokaz kojim se dokazuje da je počinio djelo za koje se tereti..." - "Toooo" sinulo mi je kroz glavu i dalje nisam ni čitala...
"Možete li mi pokazati video zapis" rekla sam pobjedonosno.
"Kakav video zapis" pitao je on ne mogavši da vjeruje.
"Pa taj na kojem se vidi da moj brat i ja uništavamo auto."
"Hahaha, jesi li ti normalna? To su službeni podaci, ne smiješ ih vidjeti".
"Ali ovdje jasno piše da imam pravo da ih vidim".
"Slušaj mala, nemam se ja vremena ni živaca s tobom ovdje naglabati! Počni s davanjem izjave, ili ću vas oboje strpati u zatvor" ponovo je postao strašno nervozan, a ja sam bivala sve smirenija.
"Dok ne vidim snimak neću dati nikakvu izjavu" kategorično sam odbrusila i namjestila se u stolici kao "čekam".
"Zadnji put ti kažem počni s pričanjem, zatvorit ću vas" galamio je na mene i ustao... ushodao se tamo-amo.
"Rekla sam Vam, kad vidim snimak dat ću izjavu."
"Šta misliš ti ko si? Sad mi je dosta! Previše si ti filmova gledala stvarno. Neću se ja ovdje s tobom natezati - idete u Centralni" galamio je i mahao rukama, bacao neke papire po stolu, pa ih ponovo slagao...
"Ok, zatvorite nas" rekla sam tako ravnodušno da sam samu sebe iznenadila. "Šta fali da prespavamo u zatvoru? Ionako će nas tužilac sutra pustiti zbog nedostatka dokaza".

Snob je digao slušalicu, pozvao neki lokal i sav važan rekao nekome "donesi mi dva zahtjeva za lišenje slobode" - zatim je spustio slušalicu i počeo da priča kako su htjeli da nam pomognu, ali ja sam nedokazna i bezobrazna... Mislio je da nas spasi zatvora, ali ja pucam kontru... bla, bla, bla...

Nakon otprilike 2 minute, ušao je drugi policajac u civilu i dodao mu neke papire. Ovaj ih uze, sjede i poče da ispituje: opet oni podaci ime, prezime, datum i mjesto rođenja... da li bolujem od neke hronične bolesti... ja sam odgovarala, on zapisivao... U jednom trenutku ponovo je digao slušalicu i nekome javio da pripremi vozilo koje će nas odvesti do Centralnog. Kad je spustio slušalicu, uzela sam mobitel i pošla da ga otvorim, ali je vrisnuo na mene da ostavim telefon.
"Samo mami da javim da ću spavati u zatvoru. Imam pravo na jedan telefonski poziv" prkosno sam rekla, namjerno mu vadeći živce.
"Imaš, ali kad ti mi dozvolimo" vrisnuo je, naglašavajući ono "mi dozvolimo".

I ustao je sa naredbom "idemo". Ustala sam lagano i ja i pružila skupljene ruke prema njemu (ono kao da mi stavi lisice). Počeo je da puhće, vratio se natrag do stola, pa opet došao do mene... mahao rukom kao da hoće nešto da mi kaže... i na kraju se proderao "Marš kući! Sutra ujutro u 10 h da  ste se nacrtali oboje kod mene da date izjavu! Jel' ti jasno? Nemoj slučajno da se ne pojavite!"
"Doviđenja prijatno" rekla sam smijući mu se u facu, kao da ćemo doći. A znala sam da nećemo... 

09.12.2007.

***

Dugo nas nije bilo. Obaveze su bile jače, ono malo slobodnog vremena koristili smo za neke druge stvari.
Večeras me je jedna osoba podsjetila da ovaj blog još nekome, sem meni i braci nešto znači.
I zato sam odlučila naći vrijeme. ZBOG VAS!
Nadam se da nas niste u potpunosti zaboravili.
Braco i seka vas pozdravljaju nakon mnogo vremena.

21.01.2007.

-----------

Nakon nešto više od dva i po sata čekanja, ugledala sam brata kako silazi niz stepenice. Za njim su išli njegov djed i tri inspektora. Braco mi je prišao i rekao da moramo oboje u PU Centar dati izjavu. Rekao je da sve znaju... i da je on morao sve priznati. Sjeli smo u službeno auto s dvojicom inspektora, a djed je išao za nama, s trećim inspektorom. Nismo bili u prilici puno pričati, ali pokušavala sam brata šapatom nagovoriti da ništa ne priznaje, da ću ja sve preuzeti na sebe.
"Ali već sam sve rekao. I imaju video snimak - ne možemo lagati."
"Vidim koliko bratu želiš dobro. Ne dogovarajte se ništa" bio je kometar žohara koji je sjedio na mjestu suvozača. Gledao me je u retrovizoru nekim dvosmislenim, ljigavim pogledom.
Kad smo stigli u PU Centar, na M. dvor, smjestili su nas u neku kancelariju na zadnjem spratu, "ljubazno" nas ponudili kafom s aparata i objasnili kako oboje trebamo dati izjave, u kojima ćemo sve priznati. Počelo je pravo psihičko maltretiranje. Braco je pričao, oni su mu upadali u riječ, po nekoliko puta pitali jednu te istu stvar, prilikom tipkanja izvrtali rečenice, kako im je palo na pamet. U meni je polako kuhalo... Ispitivali su brata o njegovom životu u Njemačkoj, dok je još s mamom živio gore, pa zatim o odnosu s tatom kad se s mamom vratio u Bosnu... onda o stvarima koje su se dešavale kad je brat ponovo otišao kod tate. Braco je pričao, objašnjavao... kad su došli do one noći, kada je u vožnji kreten udario bracu, inspektor koji je tipkao prekinuo je brata "preskoči to, to nije važno".
"Kako nije važno"? pitala sam.
"Ti šuti. Tebe niko ništa nije pitao. Kad ti budeš davala izjavu, onda pričaj" drsko je odgovorio, a u meni se spremala erupcija...
"Izvinite, ali neću da šutim. Ne možete to preskočiti. To je povod koji je naveo mog brata da uradi ono što je uradio. I ako je sve drugo bitno, onda je bitno i to. Na kraju krajeva, ovo je izjava mog brata, on će je potpisati-prema tome u njoj treba da piše ono što on kaže".
"Slušaj ti - hoćete li vi u zatvor? Neću se ja s vama zamarati ovdje. Imamo video snimak na kojem se vidi kako dva momka uništavaju auto. Pokušavamo vam pomoći da date izjavu, a ti tako"
"Dva momka?! Kakav vam je to snimak, ako vam na njemu ja djelujem kao muško? I ako je tako loš snimak, gdje vam djevojka izgleda poput momka, kako na njemu možete raspoznati mog brata?"
"Dobro je više! Ni riječi da nisi progovorila dok on ne završi sa svojom izjavom! Šta je dalje bilo" obratio se bratu ponovo.
"Preskočili ste onaj jako bitan dio. Napišite ga" rekla sam skoro naređujućim tonom.
"Sad je dosta! Idi zovi dežurnog sudiju!" - rekao je kolegi koji je stajao naslonjen na sto i on se odmah izgubio iz kancelarije.
"Mi vam pokušavamo pomoći, a ti tako. Smjestila si vas u zatvor. I sebe i brata". srao je poprilično iznerviran mojom facom "seri, ne šljivim te ni 2%". Onda se obratio djedu, objašnjavao mu kako sam nas ja svojim jezikom ukopala, kako su mogli da nas izvuku da ne idemo u zatvor, a djed, izmanipuliran, još iz MUP-a, vjerovao je da nam zaista žele dobro, pa me je počeo kritikovati što pričam, kad su mi rekli da šutim. Braco mi je očima govorio da se smirim i prestanem svađati, da popustim... na licu sam mu prepoznala strah... kolebanje... nije više jadničak znao ni da li bitno ono što ja kažem da je bitno, ili možda treba raditi onako kako oni kažu.
Onaj snob s mjesta suvozača, vratio se nakon nekoliko minuta i s vrata nas sav važan obavijestio da nije mogao dobiti dežurnog sudiju. Hahahaha...koji blef!
"Mr. Tipkalo" je rekao da onda nastavimo s izjavom i pitao gdje smo stali.
"Stali smo kod onoga kad je udario brata u vožnji" rekla sam prkosno... pogledao me, sav zelen od muke i počeo tipkati...
Pričajući o onoj noći, kada smo nakon utakmice išli u akciju uništavanja auta, brat je bez imalo skrivanja istine sve rekao. Njihov komentar je bio da je bilo bolje da smo mu ukrali auto, nego što smo mu ga upropastili....
Kad su počeli printati bratovu izjavu, meni su rekli da sad nastupam ja... ali da idemo u drugu prostoriju.
Ustala sam bez riječi i čekala da krenemo. Snob me gledao nekim pogledom u stilu "teško ti sad" misleći valjda da će na mom licu vidjeti strah. Ali ostao je uskraćen za to zadovoljstvo...

11.01.2007.

Sorry!!!!!

Mi smo tu... nadamo se da nam ne zamjerate puno što nas nije bilo ovako dugo.
Braco je zaljubljen do ušiju, nema vremena ni za mene, a kamoli za blog, a ja sam upisala fakultet, počela da radim....svašta nešto mi se izdešavalo, frka oko ispita....bla, bla - tako da zaista nisam imala vremena da pišem.
Da ne davim puno, novi post ide jako brzo.
Sve vas puno pozdravljaju vaši braco i seka!

22.10.2006.

***

Kad je braco, okružen inspektorima nestao iza dugog hodnika, po nalogu dežurne policajke sjela sam u čekaonicu. Nakon nekoliko minuta shvatila sam da nemam strpljenja sjediti i izašla sam vani. Nekih pola sata hodala sam tamo-vamo pred zgradom MUP-a, brojeći minute...
Onda mi je stigao sms... otvorim mobitel, kad braco:
"Seko hoće da me stave na detektor laži! Šta da radim?"
Uhvatila me panika. Pokušala sam ga nazvati, međutim nije se javljao. Mobitel mu je zvonio beskrajno dugo, ali nije odgovarao. Napisala sam mu poruku da ne pristaje na to ni pod kojim uslovima - čula sam nekad od nekog da imaš pravo odbiti detektor, kao ne mogu te prisiliti....
"Idem ja dati izjavu! Ja ću ući i sve reći...reći ću da sam ja to uradila, nek' bracu puste i ne maltretiraju ga" sinulo mi je kroz glavu i pošla sam onoj dežurnoj policajki. Rekla sam joj da mi je brat unutra i da uzimaju izjavu od njega - da ja imam reći nešto vezano za to....da me pusti....da me ona odvede kod inspektora.... Njeni odgovori bili su da me ne smije pustiti, da ne zna gdje su, u kojoj kancelariji, čak ni na kojem spratu... Toliko sam je peglala, da je na kraju uzela telefon i pozivala lokale kancelarija u kojima bi mogli biti, ali niti na jednom biranom nije dobila odgovor....
Stajala sam na onom prokletom šalteru razmišljajući da se bez odobrenja uputim u hodnik i nekako ih nađem. Krenula sam i odmah bila vraćena. Policajac koji je stajao na samom ulazu u zgradu opomenuo me je jako drsko da se udaljim od lanca (koji je dijelio taj ulaz od hodnika).
Izašla sam opet ispred, nervozno šetkajući gore-dole.... Svaki pogled na sat donosio je veću nervozu. Već više od dva sata je prošlo otkako je braco otišao s njima unutra....

07.10.2006.

***--------

Slijedeći dan, ponedjeljak, oko pola 3 poslijepodne, zazvonio mi je mobitel.
"Seko, sad su mi drotovi dolazili na vrata" - mislila sam da brat hoće samo da me trzne.
"Ma daj ne zezaj, hajd dođi kod mene".
"Ne mogu - moram u stanicu. Ozbiljno ti kažem, sad su dolazili i rekli mi da dođem u stanicu policije odmah."
Bilo mi je čudno kako su došli kod njega, a kod mene nisu...
"Hej, slušaj me, dolazi odmah do mene, idemo skupa, samo da se ja spremim. I šta god bude, mi smo bili na utakmici u Zenici. Samo se drži toga"!
"Ok, eto me".

***
Na putu prema policiji, dogovorili smo detalje oko subotnje noći. Bili smo na tekmi, poslije toga otišli na pizzu i sok u Zenici i onda krenuli za Sarajevo. Otišli na Ciglane, popili piće u jednom kafiću, gdje smo sreli i neke poznate raje, tako da su oni mogli to potvrditi. Zatim smo otišli kući. Ja sam u mobitelu imala slike s utakmice i računala na to kao dokaz da smo zaista te noći bili u Zenici, jer u trenutku slikanja, memoriše se datum i vrijeme kad je slika napravljena i to se poslije ne može izmjeniti.
Maksimalno smireni došli smo u stanicu i javili se dežurnom inspektoru. Praveći se jako iznenađena, pitala sam ga zašto je brat uopće pozvan da dođe.
"Ne znam. Otac je podnio neku tužbu protiv njega. Morat će ići u Kantonalni MUP da da izjavu. Ali mora sa njim biti neko punoljetan".
"Ja sam punoljetna i sestra sam mu".
"Ne, mora mu doći ili majka, ili dedo - neko od zakonskih staratelja."
"Shit" pomislila sam osjetivši leptiriće u stomaku. Bratova mama i dedo znaju sve, ali činjenica da se u našu verziju sad ubaci neko ko s njom nije upoznat, mogla je dovesti do pravog zapetljanja situacije.
"Aha. Mama mu je na poslu, a dedo ne znamo gdje je. Jedino da ga zovemo, pa nek' dođe" rekla sam sasvim smireno, kao da je najnormalnija stvar da zovemo dedu, da nam zakomplikuje priču.
"Dobro - zovite ga."
Braco i ja postavljali smo jedno drugom očima milion pitanja. Ni na jedno nismo mogli odgovoriti, jer smo bili okruženi inspektorima i policajcima sa svih strana. Nazvali smo dedu....dok smo čekali da on dođe, obavijestili su nas da brata vode u Kantonalni MUP, da dedo ide s njim, a ja kao ne mogu, jer nema mjesta u autu.
Rekla sam braci da se ne brine, ja ću doći taxijem. Nazvala sam svoju mamu da joj kažem šta se dešava, čisto da je u toku.
Dedo je došao, on i brat sjeli su u bijelu "četvorku" i s trojicom inspektora krenuli.
Došla sam taxijem pred zgradu MUP-a, prije njih. Kad su stigli, uveli su ga, a meni rekli da čekam ispred, da ja ne mogu ući s njim.

Nastupili su trenuci dugi poput vječnosti.....

05.10.2006.

***--------

Eh...samo da kažemo da smo tu. Nismo bili u prilici pisati i izvinjavamo se svim posjetiocima našeg bloga, koji su nestrpljivo očekivali novi post. Ide uskoro! Veliki pozdrav od brace i seke!!!

26.08.2006.

***--------

Dan nakon "operacije auto" beskrajno sretni, smislili smo jednu ludoriju. Ona je nastala kao rezultat čiste zezancije, ali bila je efikasna...itekako.
Znajući da je još ovdje, došli smo na ideju dati mu nešto malo za čitanje. Ono, da bar malo skrene misli od upropaštenog bibija... Za ovaj eksperiment nije nam trebalo puno rekvizita: stari "Avaz", papir, makaze, ljepilo, rukavice i pinceta... Smislili smo text, izrezali slova, s rukavicama na rukama i polako ih nalijepili na papir... sve lijepo spakovali u kovertu, opet posudili auto od dede legende, da se "malo provozamo" i otišli do Pivnice. Prošetali na odgovarajući sprat i ostavili kovertu pred vratima.... Baš je bila zezancija, ali izazvala je pravu oluju. Primaoc pisma izbezumio se od straha....

Ah, da - u pismu je između ostalog pisalo: "Slijedeći put bušimo tebe Dino"...

22.08.2006.

***--------

Bilo je negdje oko pola tri ujutro... Praznom i tihom ulicom, šunjali smo se samo nas dvoje... Bili smo uzbuđeni...itekako. Ne može se opisati taj osjećaj, to lupanje srca....Svaka sjena bila je sumnjiva, svaki i najmanji zvuk, izazivao je paniku... Ne, nismo se bojali...samo nismo htjeli da nas neko vidi prije nego uradimo ono što smo naumili.
Došli smo do auta... probali smo probušiti gumu, ali nije išlo. Oboje smo se svom snagom trudili da je probijemo, ali kao rezultat smo imali samo kapljice znoja... Na kraju ulice vidjeli smo siluetu...neko je dolazio... Sakrili smo pribor u rukave i počeli se tiho raspravljati... Izgledali smo kao momak i djevojka koji se svađaju. Prošla je neka cura pored nas, samo nas je kratko pogledala...nismo joj bili sumnjivi.
Nakon ko zna kojeg neuspjelog pokušaja probijanja gume, skontali smo da bušimo, odnosno guramo gdje ne treba... Umjesto sa strane, kod felgi, mi "pametnjakovići" smo pokušavali probiti gumu na dijelu gdje je najdeblja...onaj dio koji dodiruje cestu...hehe - šta ćemo, nismo se nikada prije bavili kriminalnim radnjama. :)) Kad smo napokon skontali kao treba i kada se začuo užasno glasan zvuk ispuštanja zraka.... počeli smo trčati u susjednu ulicu... Ma vi se ko ne biste prepali? Imali smo osjećaj da se do Alipašinog čuje ispuhavanje... Malo smo sačekali, ništa se nije dešavalo. Kvart je srećom spavao i nikakvih glava nije bilo na okolnim prozorima. Krenuli smo nazad - čekala nas je druga... Nju smo sredili u trenu. Na našu veliku žalost, do one dvije gume s druge strane, nismo mogli doći, jer je auto bilo parkirano tik uz zgradu... tako da su točkovi bili skroz uz zid. Nije bilo šanse da im priđemo sa strane...
Solnu i onu drugu kiselinu, izlili smo kroz otvore ispod brisača, pod haubu. Isčupali smo retrovizor, antenu... kamenčićima "išarali" krov, vrata, haubu, stražnji dio.... Lijepa crna farba bila je sva izgrebana.... Šta smo još mogli uraditi? Da, razbiti prozor i šajbu... ali kako? Čime? Potražili smo kakav zgodan kamen, ali kao za inat, nigdje nije bilo nekog koji bi nam poslužio u tu svrhu. Ništa, idemo mi do našeg auta, otići negdje, naći kamen, pa ćemo se vratiti. I tako, vozeći se u potrazi za kamenom, završismo na Kovačima. Odmah iznad stepenica, koje vode sa Čaršije, zaustavili smo se, izašli iz auta i ugledali razrovljene kocke, kojima je bila popločana cijela ulica. Uzeli smo dvije te kocke i krenuli nazad prema Pivnici. U vožnji smo se prepirali čija je šajba.... Na kraju je pao sporazum - šajba seki, bočni prozor braci. Zaustavili smo se odmah pored meganea, izgledao je....ma jadno. :)) Izašli smo iz auta, pogledali se i u isto vrijeme, kao da smo odbrojavali... začuo se prasak stakla i odmah nakon njega škripa guma... Ne znam jesam li ikada tako "Šumaherski" startala kao tad...
Vozali smo se po gradu kao ludi... vrištali, pjevali, od sreće i silnog uzbuđenja... Da nas je neko čuo, prepao bi se od našeg urlikanja. Braco je mahao iščupanom antenom, koju smo ponijeli za uspomenu... Ne možemo opisati osjećaj sreće koji nas je preplavio. Znali smo kada vidi auto, odvalit će plakati. Bilo je nedjeljno jutro, on je MORAO tu noć da se vrati u Minhen, da bi u ponedjeljak mogao otvoriti radnju. Ali neće moći...:))) Poslije smo saznali da taj dan ni aerodrom nije radio...hahahaha kao da su nas pitali!
Vratili smo se kući pred zoru, beskrajno sretni.... udarili smo tamo, gdje će ga sigurno zaboljeti...

21.08.2006.

***--------

Tekma se završila...slavili smo pobjedu nad Belgijom 1:0. Žurili smo kroz gužvu sa stadiona, želeći što prije stići u Sarajevo...
Kreten od našeg oca volio je u životu tri stvari: svoju majku, novac i auta. Za autima je bio stvarno lud. I sve možeš da mu diraš, ali ljubimca na četiri točka ne pipaj. Ako nismo mogli doći do njega, mogli smo do auta s kojim je došao.... Vozili smo se iz Zenice i svo vrijeme dogovarali šta da uradimo.
Znali smo da je kod majke, u Starom dijelu grada, tačnije blizu Pivnice. Auto je moralo biti tu negdje blizu zgrade i nije ga bilo teško prepoznati. Brat je kontaktirao jednu djevojku koja živi blizu njih i dobio informaciju da se radi o renault meganu. Jedan jedini crni, s minhenskim tablama... Bilo nam je žao što je samo par mjeseci ranije imao udes s audijem A4...bio je malo vrijedniji od ovog meganea, ali za njega je bilo novo i još neisfurano auto...
Vozili smo se ulicom par puta, shvativši da smo uzalud žurili iz Zenice, jer pivnica radi dokasno i trebali smo čekati da se raziđu gosti.
U međuvremenu smo otišli do dežurnog xafsa, kupili dva litra solne kiseline, nabavili nož i neku tekućinu (kiselinu) od koje se motor, kada se pospe njom, nešto kao pokvari...
Prošlo je dva sata iza ponoći, Pivnica se polako praznila, odlazili su posljednji gosti...još samo da konobari završe što trebaju i da odu i oni....
Vozali smo se kvartom, dogovarajući posljednje detalje....

18.08.2006.

***

Svi koji su nas poznavali, nisu shavatali ozbiljno, našu priču da ćemo se jednog dana osvetiti. Jer, onaj ko nas poznaje, zna da smo u suštini jako dobri, nismo zlobni... svakome ćemo pomoći.
I zato je naša priča kako ćemo mu jednog dana vratiti, ulazila i odmah izlazila, na uši onih što su nas slušali.
Jedino mi smo znali koliko smo ozbiljni i kako nas ništa, sem smrti ne može spriječiti. I samo smo čekali priliku.
Taj dan, 02. septembra 2005. godine, trebali smo ići na utkamicu BiH-Belgija, koja se igrala u Zenici.
Rano ujutro, probudio me telefon.
"Diži se, eto me kod tebe! Odmah ustaj! Kreten je ovdje".
Inače mi treba malo više vremena da ujutro dođem sebi, ali tada sam se razbudila u sekundi. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Više od pet godina čekala sam taj dan...
Braco je došao, pili smo kafu i pričali o pojedinostima našeg plana.
Dok budete čitali slijedeće redove, nemojte se prepasti. :)
Namjeravali smo ga nekako namamiti da dođe u blizinu bratove zgrade. Kao da ga brat zovne da popričaju. Nabavili smo elektrošoker - spravicu kojom smo planirali na par trenutaka da ga ošamutimo, samo da ga oborimo - jer je inače grdosija, s kojom nije baš lako izaći na kraj. Potom lisice... (dugo tražene i jedva nađene - čak smo išli i u sex shop da kupimo neke, ali nude se samo neke s rozim i smeđim krznom. Ma nije smetalo ni to krzno, koliko činjenica da se mogu vrlo lako skinuti, bez ikakvih problema. Ne moramo ni spominjati kako nas je gledala prodavačica, kada smo odustali od kupovine, zbog lakog skidanja lisica).
Kad ga oborimo, vežemo ga, ja uzimam ključeve od auta s kojim bi došao, saobraćajnu i idemo negdje gdje nas niko nije mogao čuti. Ne, nismo ga planirali ubiti! Daleko od toga. Htjeli smo ga namlatiti onako svezanog, kada nam ne može ništa, ali baš pošteno namlatiti, za sve one batine, koje su dobile naše mame, pa poslije mi. Za sve one godine koje nam je zadavao bol....Za toliko uništenih snova, za godine koje smo bili razdvojeni...za sve smicalice, koje je pravio iz samo njemu poznatih kretenskih razloga. Nismo tražili razumjevanje, ne tražimo ga ni sada. Iz jednog prostog razloga, što vjerujemo da je to zaslužio.
Nažalost, kao da je znao šta ga čeka. Na bratovu poruku da se nađu, odgovorio je da od toga nema ništa. I plan je ostao samo plan...nismo imali mogućnost da ga sprovedemo u djelo...
Otišli smo na utakmicu...nismo morali ništa ni pričati. Pogledima smo jedno drugom govorili da nećemo tek tako propustiti to što je u Sarajevu sad i ko zna kad opet....i ko zna da li ćemo mi za slijedeći dolazak saznati....

08.08.2006.

***---------

"Ako hoćete da nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko je vama učinjeno, a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive"
(En-Nahl,126)

Nismo uzvratili ni desetinu....ali ipak, jedan mali dio jesmo. Čovjek je velik, onoliko koliko je spreman da oprosti. U potpunosti se slažemo s ovim.
Ali, postoje stvari koje možeš oprostiti i one, koje ne možeš... Jednostavno - NE MOŽEŠ!
Zašto je lakše oprostiti strancu koji nas povrijedi, učini nam nepravdu i zlo, strancu koji nam ne znači ništa, nego nekome, ko nam je značio tako mnogo?
Je li i to jedno od onih prokletstava što žive u čovjeku i što ga upravo samo čovjekom čine???

07.08.2006.

-----------

Kada je shvatio da mi je u domu bolje, nego što je bilo kod njega i da nisam ni za šta oštećen što sam tamo, kreten od oca, počeo je na sve načine da me munta da se vratim kod njega. Plakao na telefon, izvinjavao se, obećavao da će mi biti super, samo da dođem opet živjeti s njim. Znao sam da je to čista šuplja i da mi priča te gluposti samo da bi me namamio da se vratim. Znao sam i ako se vratim, da će me vratiti u Bosnu, kod mame.
Zato sam i pristao. Nisam mogao više podnijeti da se mama svaki dan sikira šta je sa mnom...znam da ju je izjedalo to što sam u domu.
Četvrti dan po povratku iz doma, rekao je da idemo u Sarajevo, ....kao onako, bezze, da posjetimo rodbinu. Znao sam da laže, ali pustio sam ga da misli kako mu vjerujem.
Iz Minhena smo krenuli busem. Negdje u Hrvatskoj, tražio mi je mobitel....lafo da igra igrica. Hahaha - bilo mi smiješno fakat. Znao sam zašto mi ga traži. Al' hajd, dao sam mu ga.
Čim smo prešli granicu Hrvatska-BiH, rekao mi je "E sad smo u Bosni, ovdje mogu da ti radim šta hoću", misleći vjerovatno kako ovdje zakon nije tako rigorozan, kao u Njemačkoj.
"Da, sad smo u Bosni, ovdje mogu onda i ja tebi da uradim svašta" odgovorio sam mu i začepio usta... Ušutio se odmah.
Čim smo stigli u Sarajevo, vratio me kući. Mobitel je zadržao...kao eto neka jaka stvar....Nego idiot mi nikada nije htio poslati moje stvari iz Njemačke - gardarobu, opremu za treninge, pasoš....sve je ostalo kod njega.
Najviše mi je bilo krivo zbog pasoša, jer zbog toga, prošle godine nisam mogao otići na more....
Slao mi je poruke kada se vratio u Njemačku, kako sam smeće i jad, kako sad nemam ništa, a kod njega sam mogao živjeti kao kralj, imao sam sve....joj kako mi je vadio živac kada bi spomenuo mobitel i laptop. Jest to bila nanovija motorola koja je izašla....ali šta?! Isto kao da mi ovdje u Bosni ne znamo šta je mobitel i kompjuter!!! Haha - smiješno.
Bio je početak ljeta kada sam došao. Kraj školske godine. Umjesto da sam završavao drugi srednje, ja sam bio ni na nebu, ni na zemlji, izgubio sam godinu radi odlaska u Njemačku i "bolje" budućnosti. Sreća, uspio sam se vratiti u klub...
Seka i ja postali smo bliži nego ikada. I bili saglasni u jednom - nećemo ostati dužni....

26.07.2006.

***



Braco prekuče otišao u Italiju s klubom - imaju turnir. Vraća se za sedam dana....Već mi strašno nedostaje...





Pozdravlja vas Seka!

22.07.2006.

***



Sve se na ovom svijetu mijenja...
Osim dobrih i loših djela.
Ona nas prate, kao što tijelo prati sjena...



(Ruth Benedict)

21.07.2006.

----------

Već drugi dan mog boravka u domu, skontao sam da nije uopšte loše. Sprijateljio sam se s nekom rajom - bilo je Njemaca, Italijana, Arapa...čak i jedan Bosanac. Imali smo slobodu, mogli smo izaći u grad, dobivali smo sedmični džeparac - doduše jako mali, ali eto mogli smo nekad otići na kafu... Sve u svemu, shvatio sam da živjeti u domu u Njemačkoj, uopšte nije crnjak i da su njihovi domovi poput internata - druženje, učenje, super uslovi. Mogao sam ostati tu do osamnaeste, školovati se, pa poslije...kontati nešto.
Međutim, mama me zvala svaki dan po stotinu puta, preklinjala me da se vratim kući. Teško joj je padala činjenica da sam smješten u dom - kao nisi ti siroče, da budeš u takvoj ustanovi. Bilo mi je žao što se sikirala...nikako nisam mogao da je ubjedim da mi tu nije loše i da nema razloga da se brine...
U domu mi je čak bilo bolje, nego dok sam bio kod onog kretena, kod kojeg sam morao da radim od jutra do mraka i opet nije bio zadovoljan...

19.07.2006.

-----------

Rasim ("tatin" prijatelj) me one noći pokupio na cesti i odvezao kod sebe kući. Skontali smo da je najbolje da budem kod njega par dana, dok se situacija malo ne slegne.
Osvanuo je i peti dan mog boravka kod njega, a ja i dalje nisam znao šta da radim. Bio sam svjestan da ne mogu vječno ostati kod čovjeka, a da se vratim kod oca, nije dolazilo u obzir. Nije me čak niti jednom nazvao u toku tih pet dana.
Otišao sam na kafu s njim jedno jutro, u kafić koji drži jedan Bosanac, igrom slučaja - rođak moje mame. Rasim je otišao negdje na pola sata da obavi nešto, a ja sam ostao da sjedim u bašti. Odjednom se pojavio "tata" prišao za moj sto i naredio mi da mu vratim ključeve od stana. Rekao sam da ću mu ključeve vratiti kada uzmem svoje stvari, koje su u stanu. Nisam to ni izgovorio, nageo se preko stola i opalio me šakom u glavu. Skočio sam da se branim, vlasnik je pritrčao i odmakao ga od mene. Odmah sam krenuo u policiju. Prijavio sam ga u stanici... ispričao sve što se dogodilo. Patrola me odvezla do stana da uzmem svoje stvari, međutim ključ koji sam imao, nije mogao otključati vrata. Promjenio je bravu...
Policajka je zvonila na vrata, nekoliko minuta, ali niko nije otvarao. A znam 100% da je bio u stanu, jer kada sam išao prema stanici policije, zvao me onaj mamin rođak i rekao mi da je "tata" otišao kući da mjenja bravu. I auto je bilo parkirano ispred zgrade, a on je osoba koja bez auta nigdje ne ide.
Nakon toga, policija me odvela u dom, u kojem sam trebao ostati dok se ne riješi šta će biti sa mnom.
Po dolasku u dom, bio sam pravo sjeban. Službenica koja tu radi odvela me u sobu, dala mi čistu posteljinu... objasnila mi pravila oko obroka i izašla...ostao sam sam, legao na krevet i kada je ušao Njemac s kojim sam trebao dijeliti sobu, pravio sam se da spavam....Cijelu sam noć proveo razmišljajući....Došao sam da živim kod oca, a završio sam u domu, u kojem su pretežno bila djeca sličnih porodičnih problema....Osjećao sam se totalno bezveze...šta i kako dalje? Sve je izgledalo besmisleno...

16.07.2006.

***

Ne volim nedjelju...nikada je nisam voljela. Možda zbog koječega što mi je tokom svih ovih nedjelja u životu nedostajalo, ili pak zato što svi moramo imati neki dan u sedmici... dan da ga ne volimo...
Kao mala nedjeljom sam obično bivala tužna. Bez nekog posebog razloga, tek tako. U svim glupim američkim filmovima, nedjelja je dan za obitelj. Onaj kolektivni (svi na okupu u isto vrijeme) ručak, nakon njega obiteljski razgovori, ozbiljni ili neozbilji...nebitno - obiteljski... Svaki ponedjeljak obilježen je prepričavanjem nedjelje... Nedjeljom su svi kući - i mame i tate i njihova djeca....
Ja nikada nisam imala takvu nedjelju. Mojim nedjeljama nedostajalo je nešto, da bude potpune....da budu prave nedjelje...
To nešto se ne kupuje...ne dobiva na poklon....ne nalazi usput. To nešto me i natjeralo da od svih dana u sedmici, odaberam baš ovaj da ga ne volim.
I tako, valjda se čovjek srodi s tim...navika da ne volim nedjeljno poslijepodne, ostala je do danas.
Ne....ne nedostaje mi taj obiteljski, svi na okupu ručak... Nisam ga nikada ni imala, pa nek' ide k vragu! Ne znam ni kako izgleda....možda mi se ne bi ni svidio.... Ne, ne nedostaju mi ni ti obiteljski razgovori. Ko zna na što i oni liče?!
Nedostaje mi onaj djetinji doživljaj nedjelje....kada sam, tužna gledala kroz prozor i nadala se, da će to nešto što mi nedostaje, doći prije vremena za ručak... Kako glupo, ali nedostaje mi i ono razočarenje, koje je nakon svakog nedjeljnog ručka, boljelo na isti način....samo svaki put, više nego prije. Nedostaje mi zapravo nada, da će jednom osvanuti prava nedjelja...ta ista, glupava, koju nikada nisam imala...
Do vraga....nedostaje mi djetinjstvo...ono kao kad negdje pogriješite, pa se želite vratiti unatrag i ispraviti grešku...i zalud mi je spoznaja da nigdje nisam pogriješila ja i da nemam što ispravljati.... Uzalud...nedjeljom sve protekle godine bole...kao da oplakuju sve ono što nisam imala, a tako mi je bilo potrebno...

15.07.2006.

***

Nije lako meni s ovim mojim bratom!!! Nikako...Evo ganjam ga već par dana, treba pisati novi post, ali nikako da ga uganjam (to možete i sami zaključiti).
On je zapravo u onim slatkim ljubavnim mukama, nema vremena od svojih silnih obaveza (šta ćete, tako vam je danas kad imate 17 i pol-ovih pola slučajno da ne zaboravim!).
Uglavnom, svi vi koji ste prebrodili pubertet, a i dalje trpite njegove bubice, što zbog brata, sestre ili nekog trećeg, moram reći da vas itekako razumijem.
A oni koji su i dalje u tim šašavim godinama....njima neću ništa govoriti. Vi i onako sve sami znate. :))
Ovaj blog dosta mi je promjenio svakodnevni život, što zbog stvari koje su isplivale na površinu nakon dugo vremena, što zbog svih vas, koji ste, na ovaj ili onaj način, postali dio cijele ove priče. Naravno, tu je i ova (mogu li je nazvati ovisnost?) potreba da natipkam nešto, tek da znate da smo tu i da je sve ok. Ako ne bude posta u naredna dva dana, budite sigurni da me braco udavio, upucao, objesio...ili šta već, uglavnom budite sigurni da je izvršio genocid nad mojom malenkošću, zato što sam ga ovako javno nazvala pubertetlijom i još (zamislite te drskosti) spominjala njegove ljubave muke i jade...
Ipak, kako god, on je sekina duša i jedina, ali zaista jedina osoba na ovom svijetu, kojoj mogu oprostiti kad me izradi. To je zato što ga stvarno nenormalno puno volim. Al' sve do jednom, kad mi prekipi, pa mu nabijem na glavu i moj i njegov komp! :))) E zbog ovoga ću sigurno, u najmanju ruku, da zaglavim na CUM-u....pa et', navratite mi u posjetu. Naravno ako ne budem na odjelu intenzivne njege, gdje posjeta nema.
Pozdrav od Seke, pa čitamo se uskoro....nadam se....

14.07.2006.

***

Znate onu situaciju, kada suosjećate s nečijim bolom, potpuno razumijete sve kroz šta prolazi, ali ste nemoćni pomoći mu na bilo kakav konkretan način? I jedino što možete učiniti je da ga saslušate i date mu, eventualno neki savjet...
Dolazim u tu situaciju svakodnevno, otkako je nastao ovaj blog. Ne prođe niti jedan dan, da mi se na msn ne javi bar dvoje ili troje djece, koja imaju probleme slične mojim i bratovim. Jave se stidljivim pozdravom i rečenicom u smislu "znam da ste vi stariji, ali treba mi neko za razgovor....i ja imam problema kući". Svaka od tih, ukratko ispričanih priča zaboli...zaboli činjenica da je toliko djece koja pate i koja o tome šute...iz ko zna kojih razloga. Da li zato što nemaju s kim pričati o stvarima koje ih bole, ili jednostavno nemaju hrabrosti da se otvore osobama sa kojim su bliski?... I sama sam nekad bila takva. Nikada nikome nisam davala do znanja koliko me boli što živim bez oca. Čak ni moje vrlo bliske prijateljice, često nisu znale koliko patim zbog svega. Znam da je i moj brat takav. Rijetko će kada pokazati da u njemu postoje rane, koje su ostale nakon svega.
Šta mogu reći jednoj četrnaestogodišnjoj djevojčici, koja beskrajno pati za ocem alkoholičarem, kojeg nikako ne viđa? Koja mi kaže kako je u jednom telefonskom razgovoru tati rekla da je slomila ruku, a nakon dva mjeseca, kada su se ponovo čuli i rekla mu da je skinula gips, on je pitao zašto ga je uopšte imala? Šta reći jednom šesnaestogodišnjaku, koji smatra da njegov život nema smisla jer mu je otac otišao s drugom ženom i nikada mu se ne javlja?
Svaka riječ izgubi smisao, jer postaneš svjestan, da tvoje suosjećanje njima ne može donijeti nikakvu konkretnu pomoć....i svaka ta riječ ostane neotipkana...sad smile :( i jedan isti takav u znak odgovora....
Pričala sam upravo sa jednom djevojčicom...totalno razočaranom u život, s 12 i pol godina... Vjerujem u Boga, zaista. I vjerujem da sve što se zbiva ima svoj razlog i da je On tako htio...Al' pogledaj Svemogući Bože, pogledaj tu djecu koja bi se trebala igrati, uživati u djetinjstvu, umjesto što razmišljaju kako im je život toliko bijedan, da priželjkuju smrt...
Bilo šta da kažem, čini se tako nedovoljnim...a opet, imala sam potrebu nešto reći. Znam da vas boli i znam da tu bol niko ne može učiniti manjom. Znam i da nekad mislite da ste možda negdje vi pogriješili, pa vas je tata ostavio. Znam kako se osjećate, kada se pitate zašto nemate porodicu kao i svi ostali...Znam i da su rođendani tako prazni, bez tatinog poljupca i poklona...Ali isto tako znam, da ćete jednog dana, kada vas život povede godinama zrelosti, mnoge od tih boli uspjeti preboljeti. Neke će i ostati, ali budite jaki i vjerujte u sebe...vjerujte da možete postati divni ljudi, bez obzira na ono što vam pričaju oni koji vas žele poniziti i povrijediti. Znajte da vrijedite puno, puno...i da će se vaši očevi jednog dana kajati, što nisu bili uz vas. Ne želim zvučati kao neko ko drži predavanja, ali slušajte majke - jer, ma kako vam nekad izgledalo, majke su nam najveći prijatelji u životu. I budite svjesni, da njih boli i njihova i vaša bol.
I ja sam nekada mislila da sam sama i da takve probleme imam samo ja. Nemojte nikada misliti tako!!! I sjetite se da ipak, trebate biti zahvalni Bogu što imate mame, što ste zdravi, mladi, lijepi...Voli vas puno vaša Seka i ne dajte tugama da vas muče tako mlade i slatke...
Poseban pozdrav ide za Lanu, Sašu, Amara, Nejru, malog simpatičnog zeničanina... I da ne zaboravim malu Aldicu, koja mi je posebno draga curica.
Nadam se da mi ne zamjerate na ovom postu, ali stvarno sam imala potrebu napisati nešto toj djeci...kada ništa drugo ne mogu učiniti da im pomognem, barem da im posvetim jedan post, jer oni su zlatni i zaslužuju puno, puno više od toga...

12.07.2006.

TEBI, KOJI/A NEGDJE POSTOJIŠ

Koliko sam se noći pitala gdje si...hoće li nam svjetlost ikada zasjati dovoljno, da nam pokaže put, kojim ćemo se sresti? Ja ne znam tvoje ime...ni tvoj lik. Niti išta o tebi znam... Ne znam kakav život živiš i ima li u tom životu mjesta za istinu - istinu da imaš brata i sestru, koji bi voljeli da te upoznaju? Ne znam ni da li ćemo se ikada u životu upoznati, ispričati, postati ono, što smo još davno trebali biti...nadam se da hoćemo. Tako iskrena i jaka, ta nada mi daje toliko snage. I kada se umorim, ona me gura naprijed, jednostavno mi ne dozvoljava da posustanem.
Bojim se nekad i kada te nađemo, da će to izazvati mnoge probleme. Ne želimo upasti u tvoj život kao s neba, prestrašiti te, zbuniti...ne želimo ti srušiti svijet u kojem živiš i istinom te baciti u neki drugi, za koji nisi ni znao/la da postoji. Ali, svakako te želimo upoznati. Biti dio tvog života, kao što si ti dio našega. Jer nije važno što te nikada nismo vidjeli, činjenica da postojiš, dovoljna je da si s nama u mislima.
Ne, ne bih voljela da pročitaš ovo...bar ne ovako. Voljela bih da te prvo nađemo, da nas upoznaš i prihvatiš...da budemo prijatelji s tobom, kao sto smo braco i ja najbolji prijatelji.
Nadam se da je tvoje nebo posuto zvijezdama koje donose sreću i da ti život nije nanio boli, kao meni i braci. Hoću da kažem prije svega, kako se nadam da te onaj kreten nikada nije povrijedio, ako uopšte i znaš za njega.
Vjerujem da ćemo se jednog dana pronaći...i vjerujem da će tad, srca onih koji nas ovolike godine razdvajaju (ako oni srca ikako i imaju) osjetiti bar mrvicu bola kojeg zaslužuju.
Braco ili seko, ove ti noći brat i sestra šalju poljubac, kao i mnogih noći dosad, za laku noć i svitanje jutra koje će nas odvesti jedne drugima...i spojiti da se više ne razdvajamo.
Neka te dragi Bog čuva i jedva čekamo dan našeg susreta...

Tvoji braco i seka

11.07.2006.

***

Možda bih nekada i htjela oprostiti...ne, ne radi njega, jer znam da nije oprosta vrijedan. Htjela bih zbog sebe, svog života....zbog mira, koji uzalud, godinama tražim. Nije lako naći taj mir, ako vam čupaju korijen iz kojeg ste nastali, ako vas cijeli život prati osjećaj da vam nešto tako mnogo nedostaje. Neopisivo boli, kada vam nakon uništene stvarnosti, ubiju i snove....
Ne, ne kažem da u snovima treba živjeti...ali, nekad su nam potrebni, da makar na tren, u njima nađemo snagu za sutra koje dolazi. Odrastala sam uz te snove... Možda će djelovati glupo....kao djevojčici, omiljeni san mi je bio jedan obični, najobičniji porodični ručak -mama, tata i ja...zajedno, za jednim stolom u tako normalnoj porodičnoj atmosferi. Nisam trebala sanjati o tome, trebala sam taj san živjeti...ja, moj brat i još milioni djece iz razorenih porodica. Pa i to, što se zvalo snom umjesto stvarnošću, mogla sam oprostiti...
Ali, nije mu bilo dovoljno što mi je uništio stvarnost i obilježio me znakom "drugačijeg djeteta" - morao mi je uništiti i snove! Već odavno, svaka pomisao na njega, ne zavšava se kao prije, maštanjem da će jednog dana sve krenuti na bolje...
Snovi su mi ubijeni, lažima, udarcima...riječima. Riječi su najviše boljele...riječi najviše bole i sad. Riječi su te, koje ne daju da oprostim...i protiv toga ne mogu...

11.07.2006.

***

Želimo se iskreno zahvaliti svima onima koji nam se svakodnevno javljaju, s riječima podrške i razumjevanja. Riječ je nerijetko teža od djela...onako kako ružna zna da zaboli, isto tako lijepa zna, donijeti radost...dati nam snage kada nam je potrebna. A meni i bratu, potrebna je... itekako jeste...nije lako prolaziti ponovo kroz sve ovo...pisati o stvarima koje su nas najviše boljele u životu.
Jutros smo braco i ja, bili na kafi s autorom bloga i knjige Sarajevska furka, Jasminkom Halilovićem. http://city.blogger.ba.
Javio nam se sinoć, pomalo skeptičan po pitanju naše priče...ništa neuobičajeno. Htio nas je upoznati. Kako iza ovog bloga stoje braco i seka, koji zaista pričaju svoju životnu priču, nismo imali ništa protiv...
Želimo mu se zahvaliti na podršci koju nam je pružio, kao i za novi izgled našeg bloga.
Do slijedećeg posta, pozdravljaju vas braco i seka!

11.07.2006.

DON'T FORGET SREBRENICA!!!!!

Svi će jednog dana, polagati svoje račune....








10.07.2006.

----------

Život s tatom u Njemačkoj bio je grozan... Svakim danom sve više sam se kajao što sam ikako došao kod njega. Svako malo oduzimao mi je mobitel, nisam se mogao javiti ni mami, ni sestri...stalno zbog nečeg rondao i tražio razlog za svađu. Njegova žena, često mi se žalila da je i njoj skoro nemoguć život s njim i da će ga ostaviti. Često mi je pričao protiv sestre, kao ona je grozna, samo mi je probleme donijela u životu...ali nisam ga ni registrovao kad je govorio o tome.
Jedne noći, došao je po mene na posao i bio je nešto nadrkan. Dok smo se vozili kući, počeo je rondati kako nije zadovoljan mojim radom, kako sam nikakav radnik i ne znam raditi. Slušao sam ga, dok je u meni kuhalo. Prvo nisam ni došao tu da radim, nego da se školujem i treniram, a drugo, radio sam deset puta bolje od njega. Pravio sam pazara po 200 eura dnevno, dok on nije mogao ni na 60 da nagura...i bio je užasno neljubazan prema mušterijama, dok su mene svi gotivili. Srao je i srao cijelo vrijeme dok je vozio...u jednom trenutku sam mu i rekao da radim bolje od njega i da ne vidim razlog da se žali. Vozio je preko 100km/h... Počeo se derati na mene, kako smo on i ja završili za sva vremena. Rekao sam mu "ok filozof, popusti me" - i tad je naglo zakočio. Kad je stao, udario me šakom u glavu. Počeo sam i ja da vrištim na njega i dreknuo mu, ako me udari još jednom da ću mu vratiti.
Bio se malo k'o smirio...nastavio je voziti. Nije prošlo ni pet minuta, opet je počeo srati o istom...Dreknuo sam da me popusti i da je dosadan. Ponovo je zaustavio auto i udario me. Izašao sam iz auta i opalio ga nogom u rame koliko sam imao snage... Stisnuo je gas i pobjegao....ostao sam na cesti...
Uzeo sam mobitel i nazvao njegovog prijatelja, koji je inače sasvim ok čovjek. Objasnio sam mu šta se desilo i zamolio ga da dođe po mene. Dok sam čekao da dođe, ugledao sam njega, kako me poput nekog psihopate viri iz grmlja...izgledao je k'o luđak. Pratio je svaki moj korak, izvirujući iza grana....bio je toliko jadan i smješan. Ono kao krije se iza grana, a vidim ga....kao da je iz ludnice pobjegao....takav je utisak odavao.
Čim je stigao taj njegov prijatelj, sjeo sam u auto i odvezli smo se....idiot je ostao "skriven" iza grmlja i gledao dok smo odlazili....

09.07.2006.

***

Gad se usudio nazvati me, skoro pet godina od one novembarske noći, kada me je slomio... Sjedila sam s momkom na kafi...zazvonio je mobitel. Zaledila sam se kada sam čula njegov glas.
"Ćao, šta ima" - rekao je tako normalnim tonom, kao da se nikada, ama baš nikada između nas nije desilo nešto ružno...
"Kako se usuđuješ nazvati me?" - rekla sam žaleći što sam na javnom mjestu i što ne mogu dozvoliti, da se tu pred ljudima izvrištim na njega i saspem mu sve.
"Hajd' nisam te nazvao da se svađam-hoću normalno da popričamo."
Pomislila sam da prekinem vezu, ali tada mi je pala bolja ideja na pamet.
"O čemu da pričamo? Šta te zanima?"
"Da li bi s bratom došla kod mene? Sređujem njemu papire, pa bi poslao i tebi. Gledat ću da ostaneš ovdje, da ti sredimo nekako stalni boravak. Možda da te udamo za nekog ili ne znam, vidjet ćemo. Da se zaposliš."
"Ne znam....moram da razmislim."
"Dobro. Zvat će te tata za koji dan, da se dogovorimo. Reci mi - jesi li još uvijek lijepa kao prije?"
Htjela sam povratiti. Zvučalo je tako perverzno, tako....ne znam. Ponovo sam poželjala da mu iskopam oči, bez imalo milosti. Ne znam šta je tačno namjeravao, ali s onim pitanjem jesam li lijepa, pomišljala sam samo na najgore stvari. Poslije, kada mi je brat pričao kako je njega izrabljivao i tjerao da radi, moje su se sumnje samo potvrdile. Ali, imala sam neki čudan osjećaj da ne bih radila u tom fast food-u. Za prženje ćevapčića, nije važna ljepota....ili se varam?

09.07.2006.

---------

Tek kada sam se 1998. vratio u Bosnu, imao sam osjećaj da sam napustio dom. Jer dom kojeg se sjećam i kojeg sam tako doživljavao, bio je u Minhenu. Ovdje nisam imao prijatelje, skoro da nisam znao ni bosanski jezik... sve je trebalo krenuti iz početka....

--------
Iako nikada nisam pričao o tome, jako me boljelo što tata ne živi s nama...i bez obzira što su prolazile godine i što je tata imao novu ženu, nadao sam se da će se jednom vratiti....da ću imati normalnu porodicu....

Sjećam se dana kada se tata pojavio s nekom djevojkom....i mog ogromnog iznenađenja kada mi je rekao da mi je to sestra...bio sam totalno izgubljen...gledao sam u nju otvorenih usta, nemoćan da išta kažem. Sjećam se da smo samo gledali jedno u drugo....danas kada se sjetimo toga, umiremo od smijeha...kako smo bili tako smotani!
Bio sam suviše nezreo da razumijem neke stvari...ipak, imao sam samo 11 godina i mnogo toga bilo je nejasno. Znam da mi je bilo drago što imam seku i da sam je vremenom sve više volio....
S tatom sam imao ok odnos. Nismo se viđali često, a i kada bi se vidjeli, trajalo je kratko...sve ono što su mi govorili o njemu, nisam mogao da vjerujem. Jednostavno, nisam imao snage vjerovati da je gad...htio sam da vjerujem u neku svoju istinu, koja je, kad danas sve saberem i oduzmem, bila ipak samo moj san...
Kada sam napunio 15 godina, tata me pozvao da živim s njim u Njemačkoj. Osjećao sam kao da sam razapet između dva svijeta...i bio mi je jako teško, jer u oba ta dva svijeta, želio sam da budem. A nisam mogao, naravno...toliko sam želio nastaviti školovanje u Njemačkoj, ponovo trenirati u Bajernu....imao sam šansu jedino ako odem...i svim srcem želio sam tu šansu iskoristiti. Živio sam za fudbal... Mama se svim snagama protivila mom odlasku. Pokušavala me odgovoriti na sve moguće načine. Ali ja sam i dalje bio zaluđen svojom "istinom" o tati i vjerovao da ću tamo biti sretan...da ću uspjeti. Uostalom, kome je u tim godinama jasno da život nije san, kakav sanjamo...i da ponekad može da se pretvori u noćnu moru?.....

--------
Dan nakon 16. rođendana, dok sam se vozio busem, razmišljao sam koliko sam u isto vrijeme i sretan i tužan. Sretan jer ću biti s njim, trenirati u klubu za koji bih dao sve...ali tužan jer sam ostavio mamu i seku u suzama... Bilo mi je žao što su patile zbog mog odlaska i što su pesimistično gledale na stvari koje me očekuju. Tješio sam sestru "ma kad ti braco jednog dana stane na gol umjesto Khana, bit ćeš ponosna"....ali ona je plakala kao da idem u smrt, a ne u neku bolju budućnost....kao da je znala da u bolju budućnost i ne idem......

---------
Na početku je sve bilo tako divno. I tata i njegova žena bili su ok prema meni... U stilu velikog dobrička, tata mi je poklonio laptop i nov mobitel. Posebno je uredio moju sobu...
Međutim, brzo sam shvatio da nisam došao ostvariti svoje snove, već njegove zamisli....
Ni od fudbala, ni od škole nije bilo ništa....postao sam njegov rob. Imao je fast food, u kojem je do mog dolaska, on bio i radnik i gazda. Nakon što sam ja došao, on je sebi dodijelio ulogu gospodskog gazde....a ja sam rintao od 8 ujutro do 22 sata naveče. Radio ko crnac, po cijeli dan...trpio njegove hirove i vrlo brzo skontao da me doveo kod sebe, samo da bi imao nekoga da mu džaba radi...da bi on mogao doći, pokupiti pazar i potrošiti ga. Recimo, znalo se desiti, da naveče u pola 11 dođe po mene, zaključa radnju, sjednemo u auto i odveze nas u kafanu...sjedimo do neka doba s nekim njegovim alkoholičarima, popije sve para što ima i ujutro kada se probudi, istrese se na mene i na ženu, jer mu fali 60 eura da nabavi jebene piliće, koji su mu potrebni....bez kojih ne može raditi.
Svaki dan, nabijao mi je na nos taj jebeni laptop i mobitel, kao da sam jedini na svijetu koji ih ima. Ako bih naveče, kad dođem s posla, sjeo za laptop bilo šta da radim, upao bi mi u sobu, uzeo ga i izvrištao se da idem na spavanje....morao sam kao biti odmoran za posao slijedeći dan....
Postalo mi je jasno, da sam se grdno zajebao što sam ikako došao kod njega....i da su mama i seka bile u pravu...Što sam ga bolje upoznavao, sve više sam postajao svjestan, da moja istina o tati kao dobrom čovjeku, nikada nije bila stvarna....

09.07.2006.

***

Brat i ja već tri sata pokušavali smo napisati novi post...ono, počeli bi, pa bi se zapričali naduko i naširoko u vezi tog događaja....i otišlo je pravo daleko. Toliko daleko, da smo se baš bacili u crnjak i po ko zna koji put, skontali da razloga da mrzimo onog gada, imamo bezbroj...

08.07.2006.

***

Još iste noći kada me pretukao, kreten je uspio otići za Njemačku. Iako je navodno policija javila na svim graničnim prijelazima, da se taj čovjek ne pušta iz zemlje, on je izašao... Dugo poslije toga, nije nikako dolazio u Bosnu...

***
Ma koliko vremena da je prolazilo, u meni nije jenjavala želja da mu zagorčam život, kada budem imala priliku za to. Jednostavno, svim svojim bićem osjećala sam potrebu da mu nanesem bol.... Nisam mogla protiv toga...Nisam se puno ni trudila da pobijedim tu želju za osvetom...

Brat je bio u donekle ok odnosu s njim. Ono, tata ga je zvao češće nego mene, nekad mu čak poslao koji dinar za opremu (brat trenira fudbal) ili bi mu poslao iz Njemačke kopačke, gardarobu i slično. Nisam željela brata okretati protiv njega. Zato mu dugo nisam htjela ni reći šta mi je monstrum uradio...Saznala je to prva bratova majka, koja mu je i rekla... I kada me braco pitao šta se desilo, ispričala sam mu to što sam blaže mogla - istukao me i to je bilo to.... Više ni u bratovim očima nije bio isti...

***
Dok je bio u Njemačkoj s mamom, brat je trenirao fudbal za Bayern u Minhenu. Bio je mali, ali imao je talenta. Kada su se vratili u Bosnu, nastavio je s treniranjem i još uvijek trenira u jednom od sarajevskih klubova.
Prije tri godine, zvao ga je trener iz Njemačke. Postojala je mogućnost da ponovo trenira za Bajern. Bila je to vijest za koju je brat živio. Nastaviti tamo - to je bio njegov najveći san...
Kreten od oca, počeo ga je muntati da dođe u Njemačku živjeti s njim. Ma koliko je bratova mama bila protiv toga...brat je to htio. Ne, ne možemo ga kriviti. Još uvijek nije poznavao tatu u njegovom pravom izdanju - bar ne preko svoje kože.
Dugo vremena sređivao mu je papire, da bi prošle godine, 30. janura, dan nakon svog rođendana, brat sjeo u autobus i krenuo za Minhen...
Njegova mama, tetka, rodica i ja, plakale smo to veče kao da odlazi u pakao. Pokušavale ga odgovoriti, ali bez uspjeha. Čudno je to, kako sva djeca razvedenih roditelja, stanu često na stranu onog roditelja koji je negativac u cijeloj porodičnoj priči. Valjda zato što nemaju snage sebi priznati da im je tata idiot. Takva sam bila i ja....morao je to proći i brat. Morao je vidjeti pravo očevo lice, da bi postao svjestan, da u tom čovjeku, mi nemamo roditelja....

08.07.2006.

***

[b]Ovako....postoji li IKO ko čita ovaj blog, da mu neko radi u Državnoj bolnici, ili da on radi tamo....ili da zna ženu po imenu Hata, koja je radila u toj bolnici kao medicinska sestra???

MOLIM VAS ako neko spada u gore navedenu kategoriju, nek' nam se javi na msn-u.[/b]

07.07.2006.

***

Bio je početak Ramazana...28. novembar 2000. godine - sedam dana od tatine posjete i one dvije marke. Nikada neću zaboraviti tu noć. Bila je to noć, kada je moj otac umro za mene...

Nakon iftara, otišla sam do videoteke. Vraćajući se,- pred zgradom sam ugledala tatu. Rekao je da je zvao na kućni i da mu je mama rekla gdje sam i da ću se brzo vratiti. Nije htio da se penje u stan bez mene, pa me čekao ispred ulaza. Ušli smo skupa...odmah po ulasku, počeo je provocirati mamu...
Želeći skrenuti s teme koju ju on nametao, mama mi je rekla da pristavim kafu.
"Jebala vas kafa - ima li šta ljuto ovdje da se popije?" pitao je mrtav ozbiljan, iako je znao da mama ne pije i da alkohola nema...
Onda je počeo da je ispituje kako joj je na poslu, kolika joj je plata, od čega živimo....
Ja sam zbog cijele te situacije, bila jako nervozna i nimalo mi nije bilo ugodno što je došao. Mama mu je rekla da ima platu od 200 maraka, na šta je on počeo da je ismijava. Kao nije moguće živjeti s tolikom platom....zašto ga laže.
Bližilo se vrijeme teravije i mama je rekla ako želim, mogu ići s njom, ili ostati s tatom, a ona ode. Poslije se dugo vremena kajala jer me ostavila samu s njim...

Nakon što je mama otišla, nas dvoje smo sjedili i ćutali. Tekobnu tišinu prekinuo bi pokoji moj uzdah....bila sam na rubu da okinem plakati...ali svom snagom zadržavala sam suze. Nisam željela plakati pred njim.
"Šta je tebi, koji kur..?" pitao je užasno ironičnim tonom.
"Nije mi ništa" rekla sam zaista s mukom - knedla u grlu nije mi dala normalno da pričam.
"Kako ti nije ništa? Zašto onda pizdiš koje vražije matere?" vrisnuo je na mene tako glasno i ....ne znam ni ja....znam samo da sam se prepala i odvalila jecati....gušila sam se u suzama.
"Štaaaaaa plačeeeeeš?" vrištao je na mene, a ja sam sve više plakala i nisam bila u stanju da progovorim. Inače imam astmu i jedva sam disala.
"Praviš se pametna, a? Meni si se našla praviti pametna?" vrištao je i uzeo me za bradu, digao mi glavu gore i okrenuo je prema sebi (nimalo nježno).
"Gledaj u mene kad ti se obraćam, jebem ti sve - meni se praviš pametna jel'?"
"N...ne, ne pravim se pametna....samo....samo mi je teško tata..." govorila sam isprekidano, plačući.
"Šta ti je teško? Meni nije teško jel'? Rintam od jutra do mraka - ne znaš ti kakav je Švabo! Iiiiiii!!!!!!!Šta hoćeš od mene? Hoćete para jel'? 200 maraka šatro? 200 kura.. mojih..."
"NE! Ja ti nikada nisam tražila pare. Nisam ih nikada spomenula"
"Šta onda hoćeš koje pizde materine?" - lupio je šakom od stol...bila sam u šoku.
"Ništa....htjela sam samo tvoju ljubav. Da me nazoveš, pitaš kako sam, šta radim. Nikada mi nisu bile potrebne tvoje pare." rekla sam ono što sam zaista i mislila.
"Možeš i ti mene nazvati...trebam ja uvijek da trošim telefon jel'?" (to uvijek bilo je dva puta u godini).
Ćutala sam...nisam imala snage bilo šta reći.
"A eto, razvila si se...nisi više djevojčica-ima te, fino si se oblikovala. A nije ti ni mama još za odbaciti...ima brate još unproforaca po gradu, pa radite, zaradite sebi, šta vam fali?!"
U tom trenu, kao da me neko polio ledenom vodom. Digla sam glavu i pogledala ga pravo u oči. Prestala sam plakati. Zaboljelo je toliko, toliko jako....ali ta rečenica otvorila mi je oči -MOJ OTAC JE GAD!
Rekla sam samo da je najbolje da se više i ne viđamo...kada cijeli život imam oca samo na papiru, u rodnom listu, nek' tako i ostane.
I slijedećeg čega se sjećam, je da me bacao po stanu...uzeo me za kosu i glavu mi udarao od zid. Udarao me nogama, šakama....čim je stigao. Galamio je, psovao....ne znam šta je sve govorio. Krvi je bilo na sve strane. Ništa nisam mogla učiniti da se otrgnem... Ne znam koliko je to trajalo - vrištala sam koliko sam imala snage. U stan je upala moja prva komšinica-jaranica koja je sjedila onaj dan kada mi je bacio one 2 marke.
Znam da zvuči nevjerovatno, ali kada je ugledao nju, rekao joj je skoro ljubazno "zdravo djevojko" i bacio me na trosjed... Sjeo mi je na stomak i počeo da me davi...stezao me oko vrata, pogled mi se zamaglio, grcala sam pokušavajući da popustim njegove ruke...Velma (ta moja jaranica) stajala je na sred dnevnog boravka, otvorenih usta...nepomična...kao da je nema... Cura od šoka kada je vidjela sve to, nije mogla da se pomakne...
Gubila sam se....nisam imala zraka niti snage da se koprcam više. Ne znam kako, zaista ne znam, uspjela sam nekako izvući koljeno i udariti ga među noge. Stisak je popustio....izvukla sam se i na koljenima puzala prema hodniku, dozivajući pomoć. Krenuo je opet prema meni...U hodniku je stajala neka velika, keramička vaza, (inače za ukras, al' sam često znala mamu zezati da u njoj komotno možemo držati kišobrane) - uzela sam tu vazu, ili šta već - tu keramičku posudetinu i krenula da ga udarim njome... Prošao je, zaobilazeći me, otvorio vrata od stana i koračajući unatrag, izlazio. Psovao mi je...prijetio da će me ubiti, pregaziti autom...

***
Mama je po ulasku u stan, našla mene na podu, polomljenu, krvavu....i Velmu kako mi stavlja obloge na desno oko. Bilo je skroz zatvoreno od udaraca. Odmah je nazvala policiju...
Patrola me odvezla u hitnu. Onda su me poslali na CUM. Nakon toga, uslijedilo je niz klinika - plastična hirurgija, ortopedija, oftamolog....imala sam potres mozga, slomljen zglob lijeve ruke, živac u desnom oku je pukao od udarca i oko mi je otišlo na stranu...vraćali su to laserima, nekim klincima me boli, da mi vrate oko. Uspjeli su donekle...mada se i danas malo primjeti...
Te noći, dok su me u bolnici previjali, stavljali mi gips, slikali glavu....dok je medicinska sestra na očnoj klinici, koja je asistirala doktoru plakala, jer je zgrozilo u kakvom sam stanju dovežena....te noći tata je za mene umro za sva vremena. I te noći zaklela sam se samoj sebi, da na tome neće ostati....

07.07.2006.

***

Ovaj blog nastao je sasvim slučajno...ono sjedili smo brat i ja, bezveze pričali i pala mu je na pamet ideja da napravimo blog. Meni je bilo smiješno.
"A o čemu ćemo pisati?"
"Pa o onom kretenu..."
"Šta da pišemo?" odmah sam znala na kojeg kretena misli.
"Pa...sve. Kako smo se našli, šta nam je uradio, šta smo mi uradili njemu...sve"
"Hmmm...ma daj, blesav si." rekla sam mu, uopće ne razmišljajući ozbiljno o tome. Onda mi je na pamet pala ideja, da ovo može biti itekako efikasan način, da stupimo u kontakt s nekim, ko zna medicinsku sestru iz državne bolnice....majku našeg brata, ili sestre. Pomislila sam "što da ne - ne može nas ništa koštati?!"
I tako je nastao prvi post...nije mi bilo tako teško pisati...mislila sam da ću jednostavno otipkati cijelu našu priču...ali, danas tek shvatam da i nije baš lako.
Stvarno sam zatečena činjenicom da je nekome naša priča bila toliko važna, da nas stavi na blog vijesti. Tom nekome VELIKO HVALA!
Znam da ima mnogo onih koji u ovu priču ne vjeruju...i to je sasvim normalno. Svi imamo pravo izabrati u što ćemo vjerovati, u što nećemo...
Nama broj posjeta zaista nije važan....već odavno je premašio i naša najveća očekivanja...I onako, ova priča uskoro se privodi kraju. Bar onaj dio, kojeg smo planirali ispričati. I onda će blog ostati iza nas....
Javljaju mi se na msn-u....neki nas podržavaju, neki pitaju zašto sve izmišljamo...
Želim reći da mi je žao što ima osoba koje bi izmišljale ovakve stvari, radi posjećenosti i nečeg sličnog. I ma šta ko mislio, vjerujte da bi mi bilo draže, da sam pisala o bilo čemu drugom, nego što smo brat i ja, imali ovakvo iskustvo, koje smo odlučili podijeliti sa drugima...
U svakom slučaju, veliko hvala svima na riječima podrške...ljudi nemate pojma kako me dirnete svojim komentarom....Svima koji su imali iskustvo slično našem, želim reći DRŽITE SE! Život je kreten, mi koji smo se uvjerili u to, znamo....vi koji niste, iskreno vam želim da nikada i ne saznate...da samo čitate o tome, s dozom nepovjerenja...
Do slijedećg posta, veliki pozdrav.... i pročitah negdje:
AKO NEKOG VOLIŠ, RECI MU TO, PRIJE NEGO BUDE KASNO...

07.07.2006.

***

Dok sam bila u bolnici, izgubila sam posao...Situacija u maminoj firmi bila je očajna. Nisu dobivali platu mjesecima, a i kada bi je dobili, bio  je to mizeran iznos - od 200 maraka....ipak, uz pomoć maminog brata, koji me voli kao da sam njegovo dijete, gurali smo prilično dobro....

***
U novembru 2000. godine, tata me ponovo posjetio. Došao je dok sam sjedila kući s jaranicom. Pričali su više njih dvoje, nego on i ja....Osjećala sam se bijedno. Ono, moja jaranica mogla je pričati s mojim tatom, a meni (tolikoj pričalici) jezik kao da je bio zavezan, kad je on tu.
U jednom trenutku nestalo mi je cigara. On me s podsmjehom pitao "jel' mi to mrsko spustiti dupe do prodavnice, da ih kupim?". Pogodilo me to....
"Ne, nije mi mrsko, nego nemam para" rekla sam, zaista jedva se suzdržavajući da ne zaplačem. Zar je morao da me dovede u tu situaciju, da kažem kako nemam jebenu marku za cigare?
Onda je uradio nešto što je bilo toliko jadno....toliko neljudski...Izvukao iz džepa dvije kovanice od po marku i bacio ih na stol....ono gospodski...kao da mi daje 1000...
"Evo ti....idi sebi kupi cigare".
Ne znam kako nisam uzela one dvije pišljive kovanice i bacila ih kroz prozor....Ne znam kako sam smogla snage izaći iz stana, otići do prodavnice i onda hodati 5 krugova oko zgrade da se smirim...da ih pustim nek' isteku, jer nisam željela da on gleda moje suze...
Ubrzo je otišao sa obećanjem da uskoro dolazi da izađemo negdje na ručak...ma uopće ga nisam shvatala ozbiljno. Njega??? Bila su iza mene ona vremena, kada sam imala povjerenje u svog oca...
Nakon njegovog odlaska (u nanovijem pasatu koji je tad bio izašao) jaranica je počela plakati...Za njom i ja. Rekla mi je tad da mi nikada do tog dana nije vjerovala da mi tata iz Njemačke ne šalje novac. Ono, uvijek sam bila super obučena, imala sam sve, a mami plata tako mala....mislila je da mi tata šalje svaki mjesec nešto i nije vjerovala u moju priču da mi nikada u životu nije dao ni marku...do tog dana, kada sam dobila ČAK DVIJE!!!!!!!!

07.07.2006.

***

Ubrzo nakon povratka iz Dubrovnika, završila sam srednju školu. Zaposlila se u jednoj extra firmi, još prije nego sam polagala maturski ispit. Brat i ja bili smo u stalnom kontaktu, čuli se telefonom, dolazili jedno kod drugog...
Krajem ljeta, završila sam u bolnici. Zbog jakog trovanja sladoledom, ljekari su se borili za moj život. Dobila sam salmonelu - bakteriju koja se dobije iz pokvarenog mlijeka/mesa.
Drugi dan moje hospitalizacije, mama je nazvala tatu u Njemačku da mu kaže da sam jako bolesna. Dugo nisam znala za taj njihov razgovor. Mama nije htjela da mi kaže, jer me je željela poštedjeti novog razočarenja. Naime, kada ga je nazvala i rekla mu u kakvom sam stanju, rekao je da će je zvati to veče da vidi kako sam.
Međutim....nije nazvao. Dva mjeseca provela sam na infektivnoj klinici, jedva se iščupala....tata nikada u toku ta dva mjeseca nije nazvao da pita kako sam, jesam li ozdravila, umrla, izašla iz bolnice....ništa....
Tada me nije boljelo, jer sam mislila da nije znao da sam uopće u bolnici...saznala sam nakon nekog vremena, kada sam završila u bolnici drugi put...ali ne zbog salmonele......

06.07.2006.

***

Dugo sam bila ljuta na tatu...zbog onog hinjskog odlaska u Njemačku, kada sam cijeli dan provela čekajući da dođe po mene.
Prošlo je mnogo vremena od tog susreta, nakon što smo se prvi put čuli. Nazvao je tek slijedeće godine, da mi čestita rođendan. Bila sam rezervisana i pričala s njim službeno. Nije ni spomenuo zašto je otišao, zašto me slagao...kao da se nikada nije ni desilo. Nisam mogla a da ga ne pitam:
"Zašto nisi došao po mene ono jutro, kada smo trebali vaditi pasoš'"
"Jel' to ti hoćeš da započneš svađu'" - pitanjem je "odgovorio" na pitanje...pa da, napad je uvijek najbolja odbrana.
Razgovor na temu o hinjskom odlasku, tu je bio završen. Ne znam zašto, ali uvijek sam trokirala kad sam pričala s njim. Ono, mjesecima sam smišljala šta ću mu reći kada ga vidim, ili čujem, ali ništa od toga nikada nisam izgovorila. Jer, oduvjek sam imala osjećaj da je stranac... kako jednom strancu reći da ga voliš i da ti nedostaje?....

***
Jedan sasvim običan dan, u proljeće 2000. godine, pretvorio se u najljepši dan mog života. Došla sam iz škole i sjela pred tv. Zazvonio je telefon....
"Halo"
"Kući si...ok, eto me da te vidim" čula sam tatin glas.
Nakon nekoliko minuta, pozvonio je na vrata. Sjedili smo sami (mama je još bila na poslu) i pričali o nekim, uglavnom nevažnim stvarima.
"Kako je u školi?"
"Super".
"Nema problema?"
"Ne, sve je uredu."
"Znači nisi na tatu..."
Nakon nekog vremena, u tom našem, nazovi razgovoru, prekinuo nas je mamin dolazak.
"Kako skačeš kad ti mati dođe, kao da joj se obraduješ više nego meni" bio je njegov komentar, kada sam, kao i uvijek poljubila mamu pri dolasku. Nisam ništa rekla na to...
"Kako je brat? Šta radi?" pitala sam zaista sa interesovanjem.
"Eto tebe ko zanima? Što ne odeš da ga vidiš ako te interesuje?"
"Gdje da odem - u Njemačku? Kako?"
"On je ovdje s majkom već dvije godine."
"Molim? Gdje?"
"Ja ću sad kod njega. Ako hoćeš, hajd' sa mnom."

***
Vozili smo se u drugi dio grada, gdje je živio braco sa mamom i djedom. Koliku sam samo tremu imala! "Šta ću mu reći? Kako će me prihvatiti? Hoćemo li biti stranci kao tata i ja?" - stotinu pitanja vrzmalo mi se po glavi...dlanovi su mi se znojili. Ali, jedva sam čekala da ga vidim....

***
Vrata je otvorila bratova mama. Prepoznala sam je odmah. Ušli smo u hodnik. U sobi s desne strane, kroz otvorena vrata, ugledala sam dječaka, kako sjedi na podu i igra play station-a...pogled mi se prikovao na njemu. Ustao je, prišao tati, pozdravio se s njim - onda se okrenuo prema meni i ljubazno mi rekao "dobar dan". Ja sam samo nijemo gledala u njega, bez snage da bilo šta kažem.
"Ovo ti je sestra glupane - čuj dobar dan" provocirao ga je tata.
Oboje smo bili zatečeni - i brat i ja. Nismo znali šta pričati. Ipak, bio je to naš prvi susret, kojeg smo oboje bili svjesni. Jer, onog prvog, '91. on se i ne sjeća-bio je i suviše mali....

***
Sjedili smo u dnevnom boravku - brat, njegova mama, tata i ja. Uglavnom su pričali tata i bratova mama. Nas dvoje smo posmatrali jedno drugo s velikim zanimanjem.
"Bil' tebe pustila ona tvoja mati da ideš s nama u Dubrovnik, kod ...... (rekao je tata ime svog brata, obraćajući se meni).
"Ne znam....moram je pitati" odgovorila sam zbunjeno, sjetivši se one Njemačke.
"Pa da, sve se mame pitaju. Tatu ko da Bog nije ni dao" rekao je ironično....

***
Slijedeći dan, petak poslijepodne, vozili smo se prema jugu....brat, tata i ja. Kako sam bila sretna! Cijeli vikend provest ćemo zajedno...mislila sam da dolaze neka bolja vremena....

***
Bilo mi je prelijepo u Dubrovniku. Mada sam se malo osjećala neugodno, jer poznavala sam samo tatinog brata - njegove žene nisam se sjećala, a njihovo dvoje djece, tada sam vidjela prvi put. Rođak Denis, bio je bratov vršnjak - 11 godina, a rodica Mia imala je tri godine. Ja sa svojih 19 tada, nisam pripadala ni malim, ni velikim, ali više sam vremena provodila s bratom i rođakom, nego sa tatom i njegovim bratom...

***
Tata je ubrzo nakon povratka iz Dubrovnika, otišao nazad u Njemačku... Brat i ja počeli smo se viđati češće. Stanovao je 500 metara od moje škole - i skontali smo da smo se te dvije godine više puta sretali na ulici. Ja sam s jaranicama iz škole šetala prije, ili poslije nastave, on se igrao s djecom iz ulice....viđali smo se, ali nisamo imali pojma da smo brat i sestra....

06.07.2006.

---------

Ja još nisam bio ni rođen, kada je tata počeo maltretirati mamu.... Krajem 1988. godine, dok je mama bila trudna sa mnom, bili su na vikendici, sa tatinim bratom i njegovom ženom. Mama je u jednom trenutku zamolila tatu da prospe pepeljaru, jer se ona nije osjećala baš najbolje (bila je u osmom mjesecu trudnoće). Tata se napravio kao da je nije čuo...uradio je to tatin brat. Nakon što su svi otišli, a mama i tata ostali sami, počela je svađa. On kao da je poludio - zaključao je vrata od vikendice i počeo da je tuče. Udarao je šakama nekoliko minuta, onda bi sjeo, malo se odmorio i nastavio sa udarcima.... Prestao je tek kada je mama bila toliko iznemogla od batina....Razlog - kako mu je mogla pred gostima reći da nešto uradi? ....

***
Prve uspomene koje imam na tatu, su iz vremena kada smo mama i ja iz Splita došli u Njemačku. Bilo je to početkom 1993. godine - on je tek bio izašao iz Bosne. Došao je u hajam (u kojem smo mama i ja bili smješteni, zajedno sa ostalim izbjeglicama iz BiH) da vidi mene. Zadržao se kratko, sretan jer je izašao iz Bosne. Otišao je nakon nekoliko sati - nismo imali pojma gdje i nije ga bilo neko vrijeme.
Jednog dana iznenada se pojavio i u hodniku hajma ugledao mamu sa nekim ljudima koji su živjeli u sobama do nas. Prišao je u počeo da je tuče. Prislonio ju je uz zid i udarao šakama u glavu. Mene su neke žene sklonile u sobu da to ne gledam... Mamu je u jednom trenutku, pokušao odbraniti neki čovjek, međutim i on je dobio udarac u glavu...
Neki su otrčali zvati policiju, a on je sumanut trčao iz sobe u sobu tražeći mene....nakon dolaska policije, priveli su ga, a mamu i onog čovjeka odvezli u bolnicu...
Posljedice - mama je imala lom vilice, a čovjeku koji joj je pokušao pomoći, bio je slomljen nos...

***
Dok je policija uzimala izjave od onih koji su bili prisutni, kada se sve to dešavalo, on je sjedio s lisicama na rukama. Došao sam i ja. Stajao sam tu i pogledom tražio mamu. Nisam znao gdje je. Kada me tata ugledao, zovnuo me da mu priđem i sjednem u krilo. Okrenuo sam se i otišao....

***
Ubrzo nakon incidenta u hajmu, mama je dobila razvod, našla posao i stan, tako da smo živjeli sami. Neko vrijeme nikako nisam bio u kontaktu s tatom, a onda je on nekako nagovorio mamu da me viđa bar povremeno.
Dolazio bi s vremena na vrijeme po mene, proveli bi neko vrijeme skupa, kod njega kući ili negdje vani. Prema meni je u to vrijeme bio sasvim ok....

05.07.2006.

***

Prvi susret s tatom, nakon rata, desio se 1996. godine. Tog ljeta, završila sam osmi razred. Jednog se dana mama vratila s posla, a s njom je bio i tata. Strašno sam se iznenadila kad sam otvorila vrata i ugledala njega. Našao je mamu na poslu i došao zajedno s njom, jer nije znao gdje živimo.
Pitala sam ga šta je bilo s bratom. Odgovorio mi je "a šta će biti? S mamom je u Njemačkoj."
"Kako to? Zar on nije mrtav? Rekli su mi"
"Ne znam ja šta je tebi neko rekao i ne zanima me" presjekao me je. Shvatila sam koliki je gad od žene ta njegova majka. I poželjela joj otkinuti glavu....toliko patnje, toliko suza....zbog čega?-zbog njene bolesne laži.
Brzo sam skontala da je bio pod uticajem alkohola. Pročao je nepovezano, stalno me zadirkivao kako sam narasla. Pa šta je mislio-da ću cijeli život imati 11 godina?!
Tog dana, priredio mi je drugo veliko razočarenje, koje mu nikada neću oprostiti. Sjedili smo u dnevnom boravku. Malo smo pričali, kao i obično. Onda je upitao mamu da li bi me pustila da idem s njim u Njemačku preko ljeta-do početka škole. Oduševila sam se! Biti s tatom tri mjeseca. Tri mjeseca!!!! Vidjeti brata, upoznati se bolje s njim....zvučalo je prelijepo. Gledala sam u mamu pogledom punim straha-hoće li reći "da"?
Mama je bila u nedoumici. Ipak je na kraju pristala, naravno nakon mog moljakanja. Tata je već sutradan mislio nazad za Njemačku, ali mama mu je rekla da nemam pasoš.
U stilu "ja sam moćan čovjek" uzeo je telefon i nazvao neku poznanicu iz MUP-a. Objasnio joj je kako želi kćerku povesti sa sobom u Njemačku i kako mu hitno treba pasoš.
"Može li to ikako prije? Meni se jako žuri......aha...uredu, može. Hvala ti. Vidimo se ujutro."
Spustio je slušalicu i rekao mi da ujutro u pola 8 budem spremna - doći će po mene, idemo da se nabrzaka slikam i da predamo te papire. Kao ta žena završit će nam pasoš u toku dana i poslijepodne krećemo.
Ne, nisam bila oduševljena, bila sam više od toga. Preplavio me tako neopisiv osjećaj sreće...ushićenja.
On je ubrzo otišao i napomenuo mi da do pola 8 budem spremna, da me ne čeka. Ja sam skakutala iz sobe u sobu i probijala mami mozak "šta ću sve ponijeti? Hej, ona plava torba je premala, daj nađi mi još jednu."
Cijelu noć nisam ni oka sklopila. Ležala sam u krevetu i sretno zamišljala kako ću biti s tatom cijeli raspust. Malo me brinulo to, što se ponovo oženio (razveo se i s bratovom mamom) i pitala sam se kakva će njegova nova žena biti prema meni.
Izvukla sam se iz kreveta prije 6 sati. Presvukla se najmanje 15 puta, iz torbi koje sam spremila za polazak, izvlačila stvari i opet ih vraćala....
Sat je otkucao pola 8....pa 8. Stajala sam na prozoru i čekala. "Zašto ga nema" mislila sam i svake sekunde očekivala da ću ga ugledati. 9....10....11 sati.....nije dolazio. U želucu sam osjećala nešto poput eksera koji me probadaju. Nisam željela vjerovati da se neće pojaviti. Nisam imala snage ni pomisliti na to.
U 16 sati nazvala sam njegovu vješticu od majke. "Gdje je tata?"
"Čuj ti nje, gdje je tata?! Pa otišao je jutros u 7 sati."
"Gdje...gdje je otišao?"
"Pa za Minhen, a gdje bi drugo?"
Ne znam jesam li joj išta više rekla, ili sam samo poklopila slušalicu. Znam samo da mi je srce puklo tog trena. Osjećala sam ogromnu, ogromnu bol.... Najviše je boljelo to što je sam predložio da idem, nagovarao mamu da me pusti....zvao ženu da mi sredi pasoš...i onda...onda se nije pojavio. Otišao bez mene....
Mislim da sam tek tog dana postala svjesna da me tata ostavio. Tek tada, iako je on mene ostavio mnogo ranije, kao bebu od 6 mjeseci....

04.07.2006.

***

Tata se tokom rata nikada nije javio, iako je znao adresu na kojoj živim. Nedostajao mi je. I bez obzira na sve, u meni je potajno živjela nada da ćemo jednog dana izgraditi neki normalan odnos. Maštala sam o našem susretu kada se rat završi i zamišljala ga kao nešto lijepo. Iz djevojčice sam polako odrastala u djevojku, daleko od njega. I kad razmislim, shvatim da smo oduvijek bili stranci. Ono malo vremena, koje smo proveli zajedno, skoro da nismo ništa ni pričali. Nije znao ko sam, šta volim, a šta ne, kao što ni ja nisam znala ništa o tome kakav je on.
Mama je rijetko pričala o njemu. I ako bi ga spomenula, bilo je to nešto kratko. Znala je da beskrajno patim za njim i mogu samo pretpostaviti koliko ju je to boljelo. Nikada ga nije prikazivala u lošem svjetlu. A imala je itekako materijala za to. Spomenula bi ga u nekom šaljivom kontekstu, ili bi u razgovoru s nekim, rekla kako jako mnogo ličim na njega (fizički).
U sedmom razredu, iz bosanskog smo imali temu za pismeni "Moj tata". Nikada nisam imala problema s pisanjem u školi, ali taj put sam jednostavno zablokirala. Nisam znala šta da pišem. Kako pisati o nekome, koga skoro i ne poznaješ? Jedino što sam mogla napisati, bila su moja osjećanja - ogromna ljubav prema njemu i bol....beskrajan bol. Sjećam se koliko mi je slijedeći dan u školi bio težak. Nastavnica je donijela radove, prozvala sviju, ali mene nije bilo. Onda je rekla "sada ću vam pročitati najbolji rad". I pred cijelim razredom pročitala moj sastav. Svi su plakali. A ja sam se osjećala nekako tako jadno....voljela bih da nisam bila tu. I mrzila sam što su se nakon toga, svi trudili biti maximalno pažljivi prema meni. Nisam voljela da me iko sažalijeva.
Po završetku sedmog razreda, preselili smo u drugi stan - maj 1995. Koliko sam samo tugovala zbog toga! Mislila sam doći će pismo od tate, a mi nećemo biti na staroj adresi. I ne znam zašto sam se uopšte nadala tom pismu, kada se tri godine nije javio. Ali, bilo je to jače od mene. Valjda mi je tada bilo potrebno da vjerujem kako će jednom sve da bude ok.
Tog ljeta, 1995. godine, saznala sam užasnu vijest - brat mi je mrtav....i samo Bog dragi zna koliko sam patila zbog toga. Mjesecima sam plakala. Sjećala se našeg jedinog susreta, onih njegovih krupnih okica i crne, kovrdžave kose...onog "pa-pa" na odlasku....
Iako nismo živjeli zajedno i samo jednom smo se vidjeli, osjećala sam kao da nedostaje jedan veliki dio mene....

03.07.2006.

***

Mnogo sam voljela tatu....iako je bio šampionski lažov, iako je tako rijetko dolazio, čeznula sam za njim i valjda ne mogavši drugačije zbog te ljubavi, opraštala mu boli koje mi je nanosio. Jednu ipak, nisam....nikada. Niti ću.
Nakon izlaska iz okupiranog dijela Sarajeva, mama i ja neko smo vrijeme provele kod raznih rođaka, tetki,....dok konačno nismo našli stan. Taj dan, dok smo "preseljavali", (ako se tako uopšte može nazvati hodanje prema novom domu, s par kesa, u kojima su bili:riža, makaroni, pola flaše ulja i dvije konzerve nekog gulaša) sreli smo tatu. Pošao je s nama u naš novi stan.
Čim je ušao, našao je mjesto da sjedne i dok je mama nosala neke stvari iz sobe u sobu, on je svako malo mene zapitkivao volim li ga. Kako je to volio da čuje! Postajao je i dosadan s tim, nekako mi bilo glupo svakih 5 minuta ponavljati isto - jer njegovo pitanje "a reci mi voliš li ti tatu" zvučalo je tako hladno, strano....daleko od onoga kako bi trebalo biti.
I ustao je onda, iznenada, kao da je to najnormalnija stvar, počeo da razgleda kese koje smo donijeli - našao ona dva gulaša, otvorio ih, sjeo i počeo da jede. Tek tako. Kao da ih tamo u kesi ima još najmanje 20. Mama ga je pogledala i ogorčenim glasom rekla "a šta će dijete da ti jede? To je sve što imamo do naredne humanitarne". Kao da je nije ni čuo. Nastavio je jesti....

***
U naredna dva mjeseca dolazio je malo češće, otprilike jednom sedmično. Poslije smo shvatili i zašto. Mama je ubrzo nakon doseljavanja u novi stan, dobila od tetke 200 maraka. Onaj ko je u ratu bio ovdje, zna koliko je to značilo. Skoro ništa!
Jedno veče, tata je došao s namjerom da razgovara s mamom. Priča je bila slijedeća: on preko svoje firme, ima pravo kupiti zimnicu i kao za 300 maraka može se dobiti svašta. Nabrojao je bajku-krompir, luk, ulje, šećer, mlijeko, jaja, sol...u vrećama i kartonima. Ponudio se da doda 100 maraka na onih maminih 200 i da nam kupi tu zimnicu. Mama je naravno pristala. Sve to, za tako male pare....valjda nije imala hrabrosti misliti da će biti drugačije. Dala mu je pare i on je ubrzo otišao....
Dani su prolazili, ali ni tate, ni zimnice nije bilo. Ja sam se nekad bojala da mu se nije nešto desilo i satima bih plakala, strahujući da je ranjen, ili čak mrtav.
Jednog dana, mama se vratila kući s viješću koja me nikada nije prestala boljeti - "tata ti je pobjegao u Njemačku". Ne, nije me zaboljelo onih 200 maraka...zaboljela me činjenica da je otišao bez pozdrava i ostavio me u gradu u kojem je bjesnio rat. Otišao je, toliko toga moglo je da mi se desi i da se nikada više ne vidimo....
Ali, to je (kako je pokazalo vrijeme) bilo važno samo meni.....

P.S. Mnogo svojih prijatelja i poznanika prevario je na isti fazon -pare za zimnicu. . . pa koliko je ko nasjeo, toliko mu je dao. S tim novcem, plaćen je izlazak iz Sarajeva, u decembru, pred Novu 1993. godinu kada je grad bio totalno zatvoren.

03.07.2006.

***

Te zime, 1982. godine, mama i ja ostale smo same...imala sam samo šest mjeseci.
Uspomena na tatu skoro da i nemam. A i one kojih se sjećam, radije bih da zaboravim. Jednom, eventualno dva puta u godini dana, došao bi da me vidi, obično pijan i namrgođen. Ipak, meni je tad mnogo značila njegova prisutnost, radovala sam se što je tu, veselo cvrkutala u njegovom krilu, a danas sam svjesna da me vjerovatno nije ni registrovao. Jer svoja sam pitanja morala ponavljati po nekoliko puta, a kasnije bih shvatala da je njegov odgovor imao samo jedno ime - laž.
"Tata, kad ćeš opet doći?"
"Jel' tatice, reci mi".
"Šta kažeš?"
"Kad ćeš doći opet?"
"Ubrzo...doći ću jedno jutro, nek' te mama spremi i idemo na kolače."
"Juuuupi....koje jutro?"
"....hmmm, eto u subotu. U subotu je spremi (obraća se mami) doći ću po nju".
Koliko je subota prošlo, u mom čekanju na prozoru, sa suzama u očima i maminim tješenjem i glupim opravdanjima:
"Možda nije mogao. Hajde, ne budi tužna, doći će sutra" zagrlila bi me mama i odvukla od prozora, pokašavajući me zabaviti nečim, ali na svaki zvuk ispred kuće, skakala sam i trčala radosno misleći da je ipak došao....ali, ostajala sam razočarana. Koliko obećanih, zoo-vrtova, sladoleda, zajednički provedenih vikenda??? Koliko suza i patnje, jer su obećanja nestajala čim su bila izgovorena?

***

Brat i ja prvi put smo se sreli 1991. godine. Slučajno, igrom sudbine. Da se tata pitao, vjerovatno se ni to ne bi desilo.
Imala sam 11 godina - brat 2 i po. To poslijepodne ostalo je urezano u mom sjećanju, kao jedna od najljepših uspomena...Bila sam s drugaricama u parku. U jednom trenutku, blizu mene, pao je dječak i pomogla sam mu da ustane. Dok je ustajao, prišao nam je njegov djed, zahvalio mi se i pitao me kako se zovem. Rekla sam svoje ime, a on me onda pitao za prezime. Nakon što je čuo kako se prezivam, ushićeno je uzviknuo "Ti si Dinina kćerka, jel' tako?".
"Jesam, a kako Vi to znate?"
"Ovo je tvoj braco." ........

***

Pošla sam s bratom (koji je bio mali i nije bio ni svjestan da sam mu sestra) i njegovim djedom kod njih kući. Tata nije bio tu i bilo mi je drago zbog toga. Bratovu mamu sam znala od ranije, vidjela sam je jednom s tatom u gradu, prije nego što će se tata po drugi put oženiti. Bila sam malo ukočena pred njom, ne znam zašto, a valjda je to nekako bilo i normalno.
Taj naš prvi susret trajao je kratko. Popila sam sok, zbunjeno odgovarala na pitanja starijih i posmatrala bracu....bio je tako sladak, bucmastih obraza, koje se nisam usudila ni poljubiti...
Igrao se s nekim svojim igračkama i kada sam krenula, rekao je "pa-pa" po navođenju djeda....

***

Ubrzo nakon toga, počeo je rat. Mama i ja smo zarobljene tog proljeća 1992. godine. Osam mjeseci provedenih u logoru, nije značio kraj najgorih patnji. One su uslijedile kasnije, kada smo iz okupiranog dijela Sarajeva, prešle u slobodni dio grada.
Brat je tada bio u Splitu sa svojom majkom. Vidjeli smo se samo jednom, onaj put u parku.
1995. godine, tatina majka saopštava mi da je moj brat umro od povreda koje je zadobio prilikom pada s nekog podzida.
I godinama nismo znali ništa jedno za drugo......

(nastavak u slijedećem postu)



Tata nas je ostavio....

<< 12/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

TATA NAS JE OSTAVIO, ALI TO NIJE RAZLOG ZBOG KOJEG GA MRZIMO...



TRAŽIMO BRATA/SESTRU!!!

[b]krajem 1992. ili početkom 1993. godine, rodilo se dijete, čiji je otac - naš tata...Majka tog djeteta živjela je negdje na M. Dvoru i bila zaposlena kao medicinska sestra, u tadašnjoj Vojnoj bolnici (Sarajevo). Ukoliko neko zna bilo kakvu informaciju o tom djetetu, molimo da nas kontaktira!Otac: Dino (živi u Njemačkoj od 1993. godine)
Majka: Hata (mislimo da je još uvijek u Sarajevu)[/b]

KONTAKT:

brat_i_sestra@hotmail.com

Bilo vas je...

43828

Copyright © 2004 - Blogger.ba. Sva prava pridržana. Designed by Dizajn studio Audax.